Direktor Uprave za javne nabavke, doc. dr Mersad Mujević je istakao u svom obraćanju, da etičke dimenzije javnih nabavki predstavljaju zaista važno pitanje.

Nažalost, ali prirodno, postojanje korupcije generalno i korupcije u javnim nabavkama naročito, je manje ili više zajednička odlika za sva moderna društva.

Pitanje nije „da“ ili „ne“ , već obim i stepen korupcije u javnim nabavkama. Korupcija u javnim nabavkama ima prirodan, ali i subjektivan karakter.

Glavni objektivni razlog postojanja korupcije u javnim nabavkama jeste karakter i stepen procesa.

Sa tačke gledišta sadržaja, proces nabavki je upravni proces koji ne može biti u potpunosti regulisan nijednim zakonskim sredstvom; upotreba nekih diskrecionih kapaciteta od strane javne uprave je neizbježna.

Nabavke takođe znače puno novca. Troškovi “javnih nabavki” u modernoj ekonomiji, kao što je navedeno, procijenjeni su na 8 – 16 % od BDP. Podaci takođe pokazuju da tranzicione ekonomije troše kroz javne nabavke više nego razvijene zemlje (npr. Crna Gora 2007. godine nešto iznad 18 %).

Korupcija u javnim nabavkama može imati nekoliko izvora. Političkim partijama na vlasti “može se svidjeti” da pomažu tijelima koja sponzorišu njihove izborne kampanje ili tekuće troškove njihovih agencija, uprava, direkcija itd.

Drugi izvor može biti “neujednačen” privatni interfejs. Javni organi troše na javne nabavke velike sume na kupovinu roba, usluga ili izvođenje radova. Ovo znači da je mogućnost snadbijevanja države veoma dobra prilika za privatne snadbjevače da prodaju svoje proizvode ili kapacitete na relativno “sigurnom tržištu”.

Robe nemaju samo ograničeni rizik, već obično imaju ponavljajući i predvidivi karakter, što je zaista važno za ponuđače – stoga oni zaista žele da vrše snadbijevanje.

Njihovi partneri su javni službenici koji obično nijesu dobro plaćeni u mnogim institucijama i mogu imati potrebu za dodatnim prihodom da “sačuvaju” svoj životni standard.

Privatne firme i javni službenici imaju veoma dobre prilike da dijele takozvani “popust po obimu”, a ne da ga ostave državi. Uobičajeni nivo popusta po obimu u privatnom poslovanju može biti 10% od desk /maloprodajne cijene ili čak veći. U privatnom poslovanju ovaj popust zadržava kupac, u javnim nabavkama trebalo bi da bude državni prihod, ali ovo se ne dešava često.

Sitacija kada su cijene koje je postigao veliki naručilac (država) bilo kojom metodom nabavke na nivou (ili iznad) osnovnih desk /maloprodajne cijena, pokazuje da nešto nije kako treba. Međutim, takve sitacije su još uvijek zbilja vrlo česte i obično se ne prijavljuju (jednostavne kontrole o nepodmitljivosti ne mogu da ih prepoznaju).

Efektivni podstreci kojima se motivšu javni službenici da služe javnom interesu možda nijesu zastupljeni.

Službenici nabavki, predstavnici ponuđača (ali i drugi učesnici), možda nijesu motivisani da prijave korupciju. I jedni i drugi krše zakon (direktno i indirektno) i imaju koristi od toga.

U slučaju sofisticirane korupcije javnih nabavki (korupcija se dešava, ali zakon nije prekršen), jedino nezadovoljni ponuđači mogu imati neki interes da se bave tim problemom. Ako se ponuđači plaše da ovo urade (gubeći mogućnost da pobijede na sljedećim tenderima kao članovi neslužbene „crne liste“), skoro da ne postoji mogućnost da se otkrije da nešto nije kako treba.

U takvoj situaciji privatni interesi mogu da prevagnu nad javnim potrebama i principima javnih usluga, naročito u manje razvijenim sistemima javnih nabavki koji nijesu dovoljno transparentni.

U manje razvijenim sistemima nabavki “tehničke barijere” mogu da otvore prostor za potencijalnu korupciju, kao što su:

a) propusti u zakonodavdstvu (primarnom i sekundarnom);

b) nepostojanje smjernica i standardnih obrazaca;

c) nedostatak iskustva svih aktera u procesu javnih nabavki;

d) nedovoljna upotreba metoda i pristupa upravljanja projektima u javnim nabavkama;

e) nedostatak interesovanja opšte javnosti za probleme javnih nabavki;

f) nerazvijeno tržište okruženja;

g) nerazvijeno zakonsko okruženje;

h) zastarele metode vođenja javnih finansija;

i) zastarele metode kontrole javnih finansija, naročito dominacije kontrole nepodmitljivosti i nedostatak kontrole vrijednosti za novac;

j) nedostatak političke podrške da se osavremene nabavke itd.

U svom uvodnom izlaganju Direktor dr Mujević osvrnuo se i na Studiju CEMI-a, vezanu za korupciju u zdravstvu i kazao da je naša zemlja ovih dana preplavljena studijama, istraživanjima, strategijama, akcionim planovima o korupciji i da svaka ima za cilj efikasnost borbe protiv korupcije i ostalih devijantnih pojava i da u tom pravcu i Uprava za javne nabavke kada se tiče ova pošast ima značajnu ulogu i realizuje je na način kako je propsano EU Direktivama i Zakonom o javnim nabavkama naše zemlje.

Naš Zakon o javnim nabavkama naročito podvlači važnost propisa o antikorupciji koji moraju biti ispoštovani od naručilaca, ponuđača i drugih učesnika u procesu.

Član 15 Zakona o javnim nabavkama kaže da: “je naručilac dužan da odbaci, odnosno odbije ponudu ako utvrdi ili osnovano sumnja da je ponuđač neposredno ili posredno dao, ponudio ili stavio u izgled poklon ili neku drugu korist službeniku za javne nabavke, članu komisije za otvaranje i vrednovanje ponuda, licu koje je učestvovalo u pripremi poziva za javno nadmetanje, poziva za nadmetanje i tenderske dokumentacije, licu koje učestvuje u planiranju javne nabavke ili drugom licu, sa ciljem da sazna povjerljive informacije ili da utiče na postupanje naručioca”

Ista zakonska odredba nastavlja, potvrđujući da: “je naručilac  dužan da odbaci, odnosno odbije ponudu ako utvrdi ili osnovano sumnja da je ponuđač neposredno ili posredno prijetio službeniku za javne nabavke, članu komisije za otvaranje i vrednovanje ponuda, licu koje je učestvovalo u pripremi poziva za javno nadmetanje, poziva za nadmetanje i tenderske dokumentacije, licu koje učestvuje u planiranju  javne nabavke ili drugom licu, sa ciljem da sazna povjerljive informacije ili da utiče na postupanje naručioca”.

Glavna odredba u Zakonu o javnim nabavkama je da: „ je naručilac je dužan da evidentira slučajeve iz st. 1 i 2 ovog člana, o tome sačini službenu zabilješku, podnese prijavu nadležnim državnim organima radi preduzimanja mjera u skladu sa zakonom i obavijesti nadležni organ”.

Način vođenja i sadržaj evidencije iz stava 3 ovog člana utvrđuje se propisom organa državne uprave nadležnog za poslove finansija (u daljem tekstu: Ministarstvo).

Uprkos činjenici da se korupcija u javnim nabavkama ne može eliminisati u potpunosti, postoje mnoga sredstva i instrumenti za ograničavanje obima i nivoa korupcije povezane sa državnom kupovinom.

Mora biti striktno podvučeno da će korektivne i preventivne mjere biti preduzete na svim nivoima društva, ne samo u pogledu naručilaca već i ponuđača kao i sistema javne administracije.

Glavni sektori o kojima će biti diskutovano, smatraće se identičnim sa glavnim sektorima ekonomije i društva:

a) civilno društvo, neprofitni sektor i građani;

b) naručioci: sektor privatnog poslovanja;

c) javna uprava i javni sektor;.

Još jedanput, istakao je dr Mujević nestrepljenje medija koji ni ovom prilikom nijesu udostojili ostale učesnike debate da bude prenešen makar dio odgovora i pitanja  na ovu veoma važnu temu koja se tiču korupcije i borbe protiv ove pošasti.

 
 
 

Prilozi:

 

Agenda
Procjena rizika od korupcije u zdravstvenom sistemu Crne Gore – CeMI